(FILOZOFIJA ZA POČETNIKE, I KUKCE)

O DA! SVI SMO BAREM JEDNOM SJELI PROČITATI UGOVOR KOJI IMA VIŠE REČENICA NEGO ŠTO SAHARA IMA ZRNACA PIJESKA – i to onih najmanjih, onih što ti uđu u gaće pa te muče tri dana. I onda, nakon što ti se zjenice pretvore u QR kod, shvatiš da imaš manje prava nego fikus u uredu bez prozora. Jer ugovor jasno kaže: “Imate pravo na… apsolutno ništa. Ali hvala što ste pročitali 87 stranica sitnog teksta!” A ti, sav optimističan, maheš rukom kao da tjeraš bubu i kažeš: “Ma bitno da sam zdrav.” A tvoj unutarnji skeptik samo se zapita: “Jesi li?” I započne priču…

 „Negdje, u paralelnom svemiru koji se zove „Realnost“, postoji golemo carstvo. U kojem ne vladaju kraljevi ni carevi, nego – ugovori. Svaki građanin pri rođenju dobije svoj prvi ugovor, uredno zapakiran u fasciklu s natpisom: „Dobrodošli u sustav!“. Na početku misliš da je to samo formalnost. Potpišeš, jer svi potpisuju. Onda dođe drugi ugovor, pa treći, pa stodvadesetisedmi…ugovor za rad, za život, za disanje. Ljudi hodaju ulicama s fasciklama i razgovaraju šifrirano, da algoritmi ne čuju. „Kako si?“ – „Čekam odobrenje za osjećaje.“ A, institucije su poput gladnih zvijeri: hrane se potpisima. Što više potpisa, to su jače. Pravila se množe kao zečevi, pravilnici kao njihovi rođaci, a podpravilnici – to su oni mali, zločesti, koji ti skoče na leđa kad se najmanje nadaš. Nitko ne zna tko piše ona najsitnija slova. Kažu da su to drevni birokrati, duhovi iz prošlosti, koji uživaju u tome da ti život pretvore u sudoku. Na kraju, svi postanu robovi. Robovi s logom, ili korporacije, ili države, ili vlastitog imena – ali svi nose isti izraz na licu: „Potpisao sam, dakle postojim“. Naravno, nitko te ne pita želiš li to. Kažu da tvoj potpis donosi sreću. Ne tebi, naravno – njima. Tebi donosi osjećaj da si „riješio stvar“, dok zapravo otvaraš vrata labirintu iz kojeg nema izlaza. Banke te vole, država te voli, gradovi, bilježnici, poslovni partneri – svi te obožavaju. Toliko da bi ti najradije uveli karticu lojalnosti: svaki deseti potpis gratis, a za dvadeseti dobiješ magnetić za frižider.“

I dok zamišljeno slušaš svog unutarnjeg skeptika, naglo se trzneš kao da te netko piknuo vilicom i odjednom kreneš razmišljati o slobodi, pravima, pozitivnim vibracijama i svemu onome što ćeš im jednom sasuti u facu kad ti opet „tutnu“ neki ugovor pod nos. U tom naletu entuzijazma i mentalnog kung-fua, baciš pogled na onu bubicu (da, onu istu s početka teksta) koja bezbrižno paradira po listu – i shvatiš da ona upravo drži svoj TED Talk o jednostavnom životu; bez ugovora, bez stresa, samo s listom i planom: hodaj, jedi, padni, digni se, kakni, pa opet hodaj.

I tu te lupi spoznaja jača od kave na tašte: možda je cijela filozofija života u tome da budeš malo više buba‑guru, a malo manje rob papira. Jer kad te stres opet zgrabi za dušu, samo se zapitaj: “Što bi buba napravila.” Odgovor je tu – hodala bi dalje. Bez drame…i eventualno kaknula (jer može). Buba jednostavno zna nešto što ti još učiš: sve je to samo list papira. A list? Ona pojede. Bez pregovora, bez žalbi, bez bilježnika.*

* Možda bi i ti mogao – čisto metaforički – ako baš zagusti, „riješiti“ to kasnije… onako buba‑stilom, usput, dok život prolazi mimo tebe kao brzi vlak. Ionako je pola stvari već odavno dogovoreno negdje gore; mi samo dobijemo obavijest s kašnjenjem, kao paket koji pošta zaboravi pa ti ga uruči kad ti više ni ne treba.

Linda Poščić Borovac, časopis Poduzetnik, veljača 2026.

(MIKRO‑FILOZOFIJA PREŽIVLJAVANJA SUSTAVAS BONUS LEKCIJAMA IZ KUKČJE DIPLOMACIJE)

OBOŽAVAŠ KLIKNUTI NA SKANDAL, ZAR NE? TKO JE KOGA, ZAŠTO, KAKO – I TAKO U KRUG. DRAMA TI JE DORUČAK, A OSUDA DESERT. ALGORITAM TE POZNAJE BOLJE NEGO VLASTITA MAMA. PRVI KLIK? NESREĆA. SLJEDEĆI? JOŠ VEĆA. A KAD SI ZADNJI PUT KLIKNUO NA DOBROTU? ZAHVALNOST? INSPIRACIJU? NE SJEĆAŠ SE? NARAVNO DA NE – TO NIJE TRENDING. LAKŠE TI JE LAJKAT DRAMU NEGO PREPOZNAT DOBROTU.  I zato tvoj unutarnji skeptik već diže uzbunu jer ti nije jasno da je dobrota vitamin za dušu, a ne tableta “uzmi po potrebi kad život zvekne”. I da, vrijeme je za promjene – ne one iz horoskopa, nego one koje te protresu do kosti. Jer ako ti je i dalje zanimljivije klikati na “tko je koga prevario” umjesto na “tko je nekome pomogao”, onda nisi samo izgubio vrijeme – izgubio si i kompas. A tvom unutarnjem komentatoru, preživjelom glasu razuma, ne preostaje ništa drugo nego da te odvali realnošću pričom: „Zamisli da hodaš okolo kao GPS iz 2007. – onaj što se pregrijava čim ga pogledaš i stalno mumlja “računam rutu”, ali rutu, naravno, nikad ne izračuna. To ti je nesvjesnost: udobna, mekana, kao dekica za ego, samo što je od poliestera i svrbi. Ali ti svejedno kažeš: “Ma super mi je.” Svjesnost je lijek, ali tog nema u ljekarni. Ovaj moraš sam smućkati, a najgori sastojak si – ti. Zvuči grozno, ali zapravo je banalno: staneš, spojiš dva i dva, i hop – shvatiš da se nešto događa. Ili, još bolje, tko se događa.

E sad, stara priča o mravima: sto crnih i sto crvenih u staklenci žive kao u švicarskom selu: mir, red, sir. Dok netko ne protrese staklenku. Tek tada polude jedni na druge, uvjereni da je problem u boji. A pravi neprijatelj? Onaj tko trese staklenku. Smrad. Isto je i s ljudima: dijelimo se, glođemo, navijamo, mrštimo, a rijetko tko digne glavu i pita: “Ček’, tko ovdje trese?” Za to treba biti budan. Jer gnjevan je samo onaj tko spava. A onaj koji trese to jako dobro zna. Zato i kaže: zavadi pa vladaj. Ili još bolje: zatupi pa kontroliraj. A ako ni to ne upali, smisli nešto novo, ljudi ionako ne gledaju.“

I naravno – čim tvoj unutarnji skeptik digne glavu, odmah te tresne istinom kao mokrom krpom, bez upozorenja. I u tom trenutku shvatiš da je sve počelo još dok si bio mali, dok su te uvjeravali da će ti datum smrti nekog kralja iz 14. stoljeća jednom spasiti život. Učili su te i svetim zapovijedima školstva: šuti, bubaj, ne misli – disanje po želji. I tako ti odrasteš uvjeren da si slobodan, a zapravo samo čekaš da ti mediji jave što da voliš, čega da se bojiš i koga da mrziš. Drama i kaos postanu ti normalni, jer ako si rođen u ludnici, teško je primijetiti zidove. Jer ako ti je ludnica dom, tko još provjerava ima li izlaz.

I baš kad ti pukne film od svega što si progutao u životu, svemir ti pošalje reality check: par mrava paradira preko tvoje šalice čaja kao da su na all-inclusive odmoru. Ti, veliki majstor svjesnosti, zamahneš, napraviš mini masakr i – naravno – proliješ čaj. Tako to izgleda kad ratuješ s krivim neprijateljem. A mravi? Oni samo nastave, kao da si kulisa u njihovom dokumentarcu. Nose teret triput veći od sebe, otimaju ti keks, ignoriraju te s elegancijom koju ni najskuplji life coach ne može prodati – a jedan još i prdne u prolazu*, čisto da potvrdi tko je gazda. I onda ti sine: možda je vrijeme da se manje čudiš njima, a više sebi. Tu počinje sloboda – kad shvatiš da rat nije s mravima, nego s vlastitim iluzijama.

* Možda bi mogao i ti… znaš kako kažu, najgore je držati u sebi. Tako samo skupljaš pritisak i na kraju završiš s usranim idejama. A onda, hm, možda napokon klikneš i na nešto dobro.

Linda Poščić Borovac, časopis Poduzetnik, ožujak 2026.

(OSIM MOŽDA KOJE UPORNE GLISTE – Pitanja o samopoštovanju)

SIGURNO STE BILI NA NEKOM KONCERTU GDJE IZVOĐAČ KASNI. NE ONO AKADEMSKIH 15 MINUTA, NEGO SAT, DVA, TRI. A VI ČEKATE. Jer ste fanovi. Jer volite te pjesme. Srce vam zaigra, dan je dobar, malo se popilo, pa kao – oprostit ćemo. Ali jeste li se ikad zapitali: tko je taj lik ili likica ili likovi da si to dozvoljavaju? Koji dio “poštuj publiku” im je promaknuo? Da vas nema, tko bi ih slušao, kupovao albume, kliktao na youtube? Oni kasne, a vi im još plješćete. Kao da su vam učinili uslugu što su se uopće pojavili. I nisu to samo oni.

Kasne i drugi: – na sastanke, jer im je ego veći od sata; na odgovore, jer ste im “seen” u životu ; na plaćanja, jer “račun će biti podmiren čim se Jupiter poravna s Marsom (btw – Bogom rata)” ; na isprike, jer ih nikad i ne planiraju. Do kad ćemo tolerirati to nepoštovanje? Do kad će se ti majstori kašnjenja provlačiti kroz život kao da im je sve oprošteno jer imaju mikrofon, titulu, ili dobar izgovor? Vrijeme je da prestanemo pljeskati onima koji nas zapravo ignoriraju/nepoštuju. Jer kad netko kasni tri sata, pola sata… to nije stil. To je bezobrazluk u ritmu. A tvoj unutarnji skeptik koluta očima i ne vjeruje da ti još čekaš taj šamar buđenja. Ni bunta, ni trzaja – samo tiho odgađanje, kao da će se netko drugi probuditi umjesto tebe. I onda ti, naravno, šapne ono najgore: da si problem zapravo ti. Odnosno, svi mi. Jer sve toleriramo. Kao da skupljamo sličice tolerancije za album “Kako biti tepih u 12 jednostavnih koraka”. Toleriramo kašnjenja. Toleriramo nepoštovanje. Toleriramo tuđe frustracije, ispade, pasivnu agresiju, bahatost, emocionalnu nepismenost, poslovnu lijenost, životnu neodgovornost. Toleriramo “ma takav je on”, “ma pusti, ona je osjetljiva”, “ma nije htio”, “ma sutra će”. Postali smo hodajuća tolerancija. Tolerancija za sve i svašta: Toliko tolerancije da bi se mogla proglasiti svjetskom baštinom.

Ljudi moji, gdje je nestao integritet? Viteštvo? Odgovornost? Samopoštovanje? Ono imam temelj, imam stav, imam dubinu koju ne možeš kupiti ni popustima ni obećanjima ni ratovima. Nema odgovornosti ako ti je draže opravdanje. Nema dosljednosti ako ti je draže odgađanje. Nema samopoštovanja ako ti je draže pljeskati onima koji te ignoriraju. Jer kad si dobro sa sobom, ne trebaš glumiti zvijezdu. Ne trebaš kasniti tri sata da bi dokazao da vrijediš. Ne trebaš se skrivati iza izgovora, titula, mikrofona, statusa, horoskopa, i “nisam stigao”. Do kad ćemo tolerirati takvo nepoštovanje? Onih koji kasne na pozive, na rješenja, na sve što tebi treba – osim kad treba objasniti zašto se ništa ne može danas. Ili sutra. Ili ikad. I sve to prolazi bez isprike, bez odgovornosti. Uvijek ista priča: “puno posla, malo ljudi”. A ti? Imaš malo živaca, puno obaveza i još više pitanja, ali nikoga nije briga – jer od tebe se, naravno, očekuje da sve to shvatiš, progutaš i još klimneš glavom. WTF, ljudi, što je ovo – cirkus bez šatora ili sustav bez srama? Sustav u kojem si samo broj, glas u slušalici i problem koji će “netko riješiti kad stigne”. A brojevi ne plješću. Brojevi se brišu. Pitajte glistu – prošla je kroz bilježnicu iz matematike i obrisala sve brojeve koji su je živcirali dok je pokušavala proći u miru.*

* Možda bi i ti, radi mira i vlastitog integriteta, mogao izbrisati barem malo tolerancije na nepoštovanje.

Linda Poščić Borovac, časopis Poduzetnik, travanj 2026.

(posljednji krik onih koje odgoj nije našao kod kuće ili ne, ali vidim da nisi odgojen ili ego na mikrofonu)

Ah, ta slavna rečenica: „Znaš li ti tko sam ja?“ Čim se pojavi u zraku, znaš da ne slijedi razgovor, nego demonstracija nemoći u povišenom tonu. To nije predstavljanje – to je vapaj. Ne za poštovanjem, nego za nadoknadom onoga čega kronično nedostaje: karaktera. To nije ni pitanje. To je oglašavanje. Poput pijetla koji se dere u pet ujutro ne zato što je važno svanulo, nego zato što ga nitko ne sluša ostatak dana. Razlika je samo u tome što pijetao barem ima funkciju u ekosustavu. Ljudi koji izgovaraju tu rečenicu nisu lavovi. Lav ne ide okolo i ne objašnjava da je lav. Ne traži da ga se pusti preko reda, ne maše grivom na šalteru i ne prijeti „znaš li koga zovem“. To rade majmuni kad izgube bananu, guske kad osjete paniku, i ljudi kad nemaju čime drugim potvrditi vlastitu važnost. I susrećemo ih posvuda: na šalteru – jer bože moj, on nema vremena čekati, u prometu – jer je lijeva traka novo bojno polje ega, u kafiću – gdje konobar postaje vreća za iskaljivanje jer kava nije stigla u pedeset sekundi, u medijima – jer kamera rijetko ostaje neutralna prema taštini, u politici – jer tamo se „znaš li ti tko sam ja?“ prevodi kao „glasaj za mene jer znam vikati“… I svaki put isto očekivanje: sklonite se, poklonite se, priznajte hijerarhiju.

I problem, budimo iskreni, odavno nisu oni. Problem smo mi. Jer mi znamo. Vidimo. Skužimo u prve tri sekunde da je „sklop labav“. I umjesto da kažemo: „Ne. Ne zanima me tko si. Zanima me kako se ponašaš.“ mi šutimo, pomičemo se i puštamo. Tako im dajemo teren. A teren brzo preraste u pozornicu. Drugim riječima (kad smo već na početku spomenuli životinje) mi odigramo ulogu poslušnih ovaca. Pomaknemo se u redu. Kažemo „ma nema veze“. Pustimo budalu da pobijedi jer nam se ne da natezati. I tako, mic po mic, cijelo društvo se pretvori u stado koje se uredno razmiče pred najglasnijom koalom*. U pozadini se onda dogodi ono opasnije – odustajanje od osnovnog. Od ideje da se čovjek prvo gradi iznutra. Da se poštovanje ne dijeli po funkciji nego po ponašanju. Da domar i direktor zaslužuju isti ton – ljudski. I onda se sjetiš (zapravo  onaj tvoj tihi glas iznutra, onaj tvoj unutarnji skeptik koji se već guši od praznog optimizma) one priče iz učionice, papirića na podu. Djeca bacaju smeće, nastavnik ih traži da to pokupe. Normalno. Odgojno. Ali ne – roditelji se bune. Njihova se djeca, kažu, ne školuju za „đubretare“. I jednim potezom smo: izbrisali osnovnu lekciju odgovornosti, ponizili poštene profesije, djeci objasnili da postoje ljudi višeg i nižeg reda i naučili ih da prava idu bez obveza i da bahatost prolazi bez posljedica.  I što onda dobijemo? Bacače smeća iz auta, moćnike s egom američke bik-žabe, političare kojima su titule kost za glodanje. I vojsku ljudi koji misle da im svijet duguje poštovanje – bez da su ikad pokazali minimum pristojnosti.

U prirodi postoji jedno pravilo: najglasniji nije nužno najjači. Često je samo najnesigurniji.
Pravi vođa ne urla. Pravi autoritet se ne objašnjava. Prava snaga nema potrebu za publikom. Zato, kad sljedeći put netko zareži: „Znaš li ti tko sam ja?“ slobodno se sjeti istine koju biolozi i psiholozi odavno znaju: Onaj tko stvarno ima mjesto u svijetu – ne mora dizati prašinu da bi ga zauzeo. A onaj koji mora pitati tko je – već se sam razotkrio. Jer u društvu se ne prepoznaju ljudi po tome koliko su glasni, nego po tome koliko ne moraju vikati da bi bili ljudi.

*vjerujte, nije koala ovdje spomenuta bez veze, iza te naoko slatke životinjice „plišanog“ lica kriju se mnoge druge brutalne činjenice

Linda Poščić Borovac, časopis Poduzetnik, svibanj 2026.

(ili: rezanje vrpci kao olimpijska disciplina)

Uvijek isti prizor. Sindrom prvog reda. Rezerviran kao da je riječ o svetom oltaru. U njemu političari, lokalni moćnici, profesionalni klimoglavci i kronični držači škara. Lica im blistaju, osmijesi napeti kao vrpca koju će – gle ironije – svečano prerezati. Kao da su osobno miješali beton, postavljali pločice i u pauzi između dva sastanka, spašavali projekt. I mi plješćemo. Jer, naravno, logično je pljeskati bankomatu kad izbaci naš novac.

Zašto oni? Zašto ne medicinske sestre koje su sinoć imale noćnu pa jutarnju smjenu, učitelji koji rješavaju društvene probleme između dva školska sata, smetlarski aristokrati koji svako jutro spašavaju civilizaciju od vlastitog otpada, volonteri koji rade bez honorara i bez PR-a, samohrani roditelji koji balansiraju život kao cirkuski akrobati bez mreže? Zašto ne oni? Jer oni, eto, nemaju “pravi profil”. A znamo svi – bez funkcije nema zasluga. Istina je banalna: oni nose društvo. Kao pčela koja bez puno buke odradi sav posao, a med na kraju pojede netko drugi. Ovi u prvom redu nose – program događanja i vlastiti ego. Razlika je suptilna, ali mjerljiva u tonama.

I sada tvoj unutarnji skeptik (srećom da postoji) koluta očima i pita se: tko je uopće odlučio da prvi red pripada “važnima”? Postoji li negdje taj zapisnik? Je li to bio neki sastanak na kojem je netko ustao i rekao: “Predlažem da oni koji najmanje dodiruju stvarnost sjede najbliže pozornici”? I svi klimnuli, jer – naravno – i oni su htjeli sjediti tamo. Istina je manje spektakularna, ali jednako apsurdna: to nije zakon, nije pravilo, nije ni tradicija nastala iz poštovanja. To je inercija samopromocije. Godinama su isti ljudi dolazili, sjedali naprijed, fotografirali se, stvarali iluziju važnosti – i onda smo svi kolektivno odlučili da je to “normalno”. I evo nas danas: živimo šprancu koju nitko nije napisao, ali je svi slijede kao sveto pismo.

Jer prvi red je postao scena, a ne priznanje. Tamo ne sjedi onaj tko je dao najviše, nego onaj tko treba biti viđen najviše. Logika je jednostavna: ako si već moćan, moraš izgledati još moćnije. Ako si već javna osoba, moraš biti još javniji. A ako si, ne daj Bože, stvarno nešto napravio – onda si vjerojatno prezaposlen da bi uopće stigao sjediti. Zamislite samo kako bi izgledalo kad bi kriterij bio obrnut. Kad bi prvi red bio rezerviran za one koji su stvarno ostavili trag. Nastao bi kaos – ali onaj dobar. Ljudi bi se pitali: “Čekaj, tko je ova žena?” A odgovor bi bio: “To je medicinska sestra koja je spasila pola grada za vrijeme epidemije.” Ili: “To je učitelj koji je promijenio generacije djece.” Ili: “To je čovjek koji 30 godina čisti ulice koje svi ostali prljaju.” Ne bi bilo poznatih lica – ali bi konačno bilo poznatih djela.

I tu nastaje problem: takav prvi red nije fotogeničan za sustav koji se hrani vidljivošću, ne stvarnim doprinosom. Jer stvarni doprinos je tih, dugotrajan i često nezgodan – podsjeća nas da vrijednost nije u funkciji, nego u čovjeku. Zato se držimo stare šprance. Lakša je. Ne treba razmišljati, ne treba preispitivati, ne treba mijenjati mjesta. A možda je najveća ironija u svemu tome: oni koji bi stvarno zaslužili prvi red – najčešće ga uopće ne traže. I upravo zato ga zaslužuju. Možda će ga jednom i dobiti. Kad publika počne konačno gledati oko sebe. I da, svaka čast onim događajima gdje organizator napravi mali, gotovo subverzivan potez: prvi red posveti onima koji ga doista zaslužuju. Za ljude – ne za protokol. Za trag – ne za titulu. Za one koji možda nisu “važni”, ali su važni po onome što rade. Jer kad prvi red zauzmu oni koji inspiriraju, a ne oni koji se samo pojavljuju – prostor se promijeni. Aplauz više nije automatizam, nego zahvalnost… kaže pčela, kratko zujne i — ode raditi.

Linda Poščić Borovac, časopis Poduzetnik, lipanj 2026.

(ili: kako je rotirka postala argument)

Postoje oni trenutci u životu kad završiš na Googleu i upišeš “rotirke”. I ne, to nije dosada. To je već faza lagane egzistencijalne krize. Onaj trenutak kad te nešto toliko izbaci iz cipela da pomisliš: “Čekaj malo… tko je ovdje lud?”

Jer rotirka nije ukras. Nije modni dodatak za krov auta, nije sezonski trend jesen–zima. Rotirka je upozorenje. Signal da nešto nije rutinsko. Da netko ima prioritet koji nadilazi sve naše male, dramatične „kasnim“ situacije. Plave rotirke posebno. One ne trepere iz hira niti zato što je netko poželio osjećaj važnosti uz jutarnju kavu. One su rezervirane za one koji dolaze kad stvari postanu ozbiljne: policiju, hitnu i vatrogasce. Drugim riječima — kad se upale, tvoj je plan upravo službeno degradiran u rubriku “više nije bitno”. Čak i tvoje živciranje što kasniš — nažalost, mora malo stati u rikverc i razmisliti o životu. Jer u istoj sekundi, negdje par metara ili kilometara dalje, netko možda nema luksuz čekanja. I to bi, u nekoj idealnoj verziji stvarnosti, bila najkraća lekcija iz života: kad se upale plava svjetla, ti možda gubiš minutu — ali netko drugi pokušava ne izgubiti sve.

Ali*… postoji i druga vrsta rotirki. One koje ne spašavaju živote, nego raspored. One koje ne gase požare, nego nestrpljenje. One koje ne dolaze jer je hitno — nego jer je “netko” hitniji. I upravo tu počinje ona kratka priča iz poznate knjige „Disaster – dijagnoze iz naših života“. One koja ima više stranica nego što prosječan političar ima isprika – a znamo da ih ni ne broji jer ih nikad ne koristi.

E pa, u jednom poglavlju te knjige nalazi se priča o Marku. Ne nekom mitskom Marku, nego sasvim običnom Marku – čovjeku koji je jednom stao na zebru i pomislio da vrijedi isto kao i netko s rotirkama. Ukratko…“Marko je bio opasan. Marko je odlučio dokazati da su rotirke na autima političara nepotrebne. “Ako mogu svi stajati u koloni, mogu i oni,” govorio je, s onim opasnim sjajem razuma u očima. Počeo je mjeriti vrijeme čekanja, brojati zaustavljene vozače, snimati bahatost i dijeliti statistike kao da živi u zemlji gdje prava statistika ima ikakvu težinu. I onda je napravio najveću grešku – uspio je. Dokazao je, precizno i nepobitno, da rotirke nisu pitanje sigurnosti nego statusa. Da nisu tu da spašavaju živote nego minute. Tuđe minute, naravno.

Naravno, sustav je reagirao brzo i učinkovito – po prvi put. Marko je završio na psihijatriji.  Dijagnoza: izolirani slučaj zdravog razuma u terminalno apsurdnom sustavu. Doktor ga je gledao suosjećajno i rekao: “Gospodine Marko, vi stvarno vjerujete da su svi jednaki?” Marko je kimnuo. Doktor je zapisao i uzdahnuo: “Teži slučaj.” I tako Marko danas u bolničkom dvorištu objašnjava golubovima kako bi promet mogao funkcionirati bez rotirki. Golubovi klimaju glavom – ne zato što se slažu, nego zato što barem oni znaju da ti netko može sletjeti na glavu bez upozorenja i posrati se kada odluči i to bez posljedica.“

I tu negdje između dijagnoze i Marka se zapravo krije pitanje svih pitanja. Nije problem u rotirkama. Problem je u pitanju kada je rotirka prestala značiti “oprez, netko treba pomoć”, a počela značiti “makni se, netko ima moć”? Jer nekad je odgovor jasan. Kad ide hitna — negdje nečije vrijeme istječe. Kad idu vatrogasci — nešto gori što ne bi smjelo gorjeti. Kad ide policija — red je ugrožen. Tada se ne mičeš jer moraš. Mičeš se jer razumiješ. Ali što kada razumijevanja nema, samo navika?

*… taj “ali” u životu uvijek dođe kao grmljavina u filmu — znaš da dolazi, ali se opet malo trzneš.

Linda Poščić Borovac, časopis Poduzetnik, srpanj/kolovoz 2026.