O DA! SVI SMO BAREM JEDNOM SJELI PROČITATI UGOVOR KOJI IMA VIŠE REČENICA NEGO ŠTO SAHARA IMA ZRNACA PIJESKA – i to onih najmanjih, onih što ti uđu u gaće pa te muče tri dana. I onda, nakon što ti se zjenice pretvore u QR kod, shvatiš da imaš manje prava nego fikus u uredu bez prozora. Jer ugovor jasno kaže: “Imate pravo na… apsolutno ništa. Ali hvala što ste pročitali 87 stranica sitnog teksta!” A ti, sav optimističan, maheš rukom kao da tjeraš bubu i kažeš: “Ma bitno da sam zdrav.” A tvoj unutarnji skeptik samo se zapita: “Jesi li?” I započne priču…

 „Negdje, u paralelnom svemiru koji se zove „Realnost“, postoji golemo carstvo. U kojem ne vladaju kraljevi ni carevi, nego – ugovori. Svaki građanin pri rođenju dobije svoj prvi ugovor, uredno zapakiran u fasciklu s natpisom: „Dobrodošli u sustav!“. Na početku misliš da je to samo formalnost. Potpišeš, jer svi potpisuju. Onda dođe drugi ugovor, pa treći, pa stodvadesetisedmi…ugovor za rad, za život, za disanje. Ljudi hodaju ulicama s fasciklama i razgovaraju šifrirano, da algoritmi ne čuju. „Kako si?“ – „Čekam odobrenje za osjećaje.“ A, institucije su poput gladnih zvijeri: hrane se potpisima. Što više potpisa, to su jače. Pravila se množe kao zečevi, pravilnici kao njihovi rođaci, a podpravilnici – to su oni mali, zločesti, koji ti skoče na leđa kad se najmanje nadaš. Nitko ne zna tko piše ona najsitnija slova. Kažu da su to drevni birokrati, duhovi iz prošlosti, koji uživaju u tome da ti život pretvore u sudoku. Na kraju, svi postanu robovi. Robovi s logom, ili korporacije, ili države, ili vlastitog imena – ali svi nose isti izraz na licu: „Potpisao sam, dakle postojim“. Naravno, nitko te ne pita želiš li to. Kažu da tvoj potpis donosi sreću. Ne tebi, naravno – njima. Tebi donosi osjećaj da si „riješio stvar“, dok zapravo otvaraš vrata labirintu iz kojeg nema izlaza. Banke te vole, država te voli, gradovi, bilježnici, poslovni partneri – svi te obožavaju. Toliko da bi ti najradije uveli karticu lojalnosti: svaki deseti potpis gratis, a za dvadeseti dobiješ magnetić za frižider.“

I dok zamišljeno slušaš svog unutarnjeg skeptika, naglo se trzneš kao da te netko piknuo vilicom i odjednom kreneš razmišljati o slobodi, pravima, pozitivnim vibracijama i svemu onome što ćeš im jednom sasuti u facu kad ti opet „tutnu“ neki ugovor pod nos. U tom naletu entuzijazma i mentalnog kung-fua, baciš pogled na onu bubicu (da, onu istu s početka teksta) koja bezbrižno paradira po listu – i shvatiš da ona upravo drži svoj TED Talk o jednostavnom životu; bez ugovora, bez stresa, samo s listom i planom: hodaj, jedi, padni, digni se, kakni, pa opet hodaj.

I tu te lupi spoznaja jača od kave na tašte: možda je cijela filozofija života u tome da budeš malo više buba‑guru, a malo manje rob papira. Jer kad te stres opet zgrabi za dušu, samo se zapitaj: “Što bi buba napravila.” Odgovor je tu – hodala bi dalje. Bez drame…i eventualno kaknula (jer može). Buba jednostavno zna nešto što ti još učiš: sve je to samo list papira. A list? Ona pojede. Bez pregovora, bez žalbi, bez bilježnika.*

* Možda bi i ti mogao – čisto metaforički – ako baš zagusti, „riješiti“ to kasnije… onako buba‑stilom, usput, dok život prolazi mimo tebe kao brzi vlak. Ionako je pola stvari već odavno dogovoreno negdje gore; mi samo dobijemo obavijest s kašnjenjem, kao paket koji pošta zaboravi pa ti ga uruči kad ti više ni ne treba.

Linda Poščić Borovac, časopis Poduzetnik, veljača 2026.

(S BONUS LEKCIJAMA IZ KUKČJE DIPLOMACIJE)

OBOŽAVAŠ KLIKNUTI NA SKANDAL, ZAR NE? TKO JE KOGA, ZAŠTO, KAKO – I TAKO U KRUG. DRAMA TI JE DORUČAK, A OSUDA DESERT. ALGORITAM TE POZNAJE BOLJE NEGO VLASTITA MAMA. PRVI KLIK? NESREĆA. SLJEDEĆI? JOŠ VEĆA. A KAD SI ZADNJI PUT KLIKNUO NA DOBROTU? ZAHVALNOST? INSPIRACIJU? NE SJEĆAŠ SE? NARAVNO DA NE – TO NIJE TRENDING. LAKŠE TI JE LAJKAT DRAMU NEGO PREPOZNAT DOBROTU.  I zato tvoj unutarnji skeptik već diže uzbunu jer ti nije jasno da je dobrota vitamin za dušu, a ne tableta “uzmi po potrebi kad život zvekne”. I da, vrijeme je za promjene – ne one iz horoskopa, nego one koje te protresu do kosti. Jer ako ti je i dalje zanimljivije klikati na “tko je koga prevario” umjesto na “tko je nekome pomogao”, onda nisi samo izgubio vrijeme – izgubio si i kompas. A tvom unutarnjem komentatoru, preživjelom glasu razuma, ne preostaje ništa drugo nego da te odvali realnošću pričom: „Zamisli da hodaš okolo kao GPS iz 2007. – onaj što se pregrijava čim ga pogledaš i stalno mumlja “računam rutu”, ali rutu, naravno, nikad ne izračuna. To ti je nesvjesnost: udobna, mekana, kao dekica za ego, samo što je od poliestera i svrbi. Ali ti svejedno kažeš: “Ma super mi je.” Svjesnost je lijek, ali tog nema u ljekarni. Ovaj moraš sam smućkati, a najgori sastojak si – ti. Zvuči grozno, ali zapravo je banalno: staneš, spojiš dva i dva, i hop – shvatiš da se nešto događa. Ili, još bolje, tko se događa.

E sad, stara priča o mravima: sto crnih i sto crvenih u staklenci žive kao u švicarskom selu: mir, red, sir. Dok netko ne protrese staklenku. Tek tada polude jedni na druge, uvjereni da je problem u boji. A pravi neprijatelj? Onaj tko trese staklenku. Smrad. Isto je i s ljudima: dijelimo se, glođemo, navijamo, mrštimo, a rijetko tko digne glavu i pita: “Ček’, tko ovdje trese?” Za to treba biti budan. Jer gnjevan je samo onaj tko spava. A onaj koji trese to jako dobro zna. Zato i kaže: zavadi pa vladaj. Ili još bolje: zatupi pa kontroliraj. A ako ni to ne upali, smisli nešto novo, ljudi ionako ne gledaju.“

I naravno – čim tvoj unutarnji skeptik digne glavu, odmah te tresne istinom kao mokrom krpom, bez upozorenja. I u tom trenutku shvatiš da je sve počelo još dok si bio mali, dok su te uvjeravali da će ti datum smrti nekog kralja iz 14. stoljeća jednom spasiti život. Učili su te i svetim zapovijedima školstva: šuti, bubaj, ne misli – disanje po želji. I tako ti odrasteš uvjeren da si slobodan, a zapravo samo čekaš da ti mediji jave što da voliš, čega da se bojiš i koga da mrziš. Drama i kaos postanu ti normalni, jer ako si rođen u ludnici, teško je primijetiti zidove. Jer ako ti je ludnica dom, tko još provjerava ima li izlaz.

I baš kad ti pukne film od svega što si progutao u životu, svemir ti pošalje reality check: par mrava paradira preko tvoje šalice čaja kao da su na all-inclusive odmoru. Ti, veliki majstor svjesnosti, zamahneš, napraviš mini masakr i – naravno – proliješ čaj. Tako to izgleda kad ratuješ s krivim neprijateljem. A mravi? Oni samo nastave, kao da si kulisa u njihovom dokumentarcu. Nose teret triput veći od sebe, otimaju ti keks, ignoriraju te s elegancijom koju ni najskuplji life coach ne može prodati – a jedan još i prdne u prolazu*, čisto da potvrdi tko je gazda. I onda ti sine: možda je vrijeme da se manje čudiš njima, a više sebi. Tu počinje sloboda – kad shvatiš da rat nije s mravima, nego s vlastitim iluzijama.

* Možda bi mogao i ti… znaš kako kažu, najgore je držati u sebi. Tako samo skupljaš pritisak i na kraju završiš s usranim idejama. A onda, hm, možda napokon klikneš i na nešto dobro.

Linda Poščić Borovac, časopis Poduzetnik, ožujak 2026.

(Pitanja o samopoštovanju)

SIGURNO STE BILI NA NEKOM KONCERTU GDJE IZVOĐAČ KASNI. NE ONO AKADEMSKIH 15 MINUTA, NEGO SAT, DVA, TRI. A VI ČEKATE. Jer ste fanovi. Jer volite te pjesme. Srce vam zaigra, dan je dobar, malo se popilo, pa kao – oprostit ćemo. Ali jeste li se ikad zapitali: tko je taj lik ili likica ili likovi da si to dozvoljavaju? Koji dio “poštuj publiku” im je promaknuo? Da vas nema, tko bi ih slušao, kupovao albume, kliktao na youtube? Oni kasne, a vi im još plješćete. Kao da su vam učinili uslugu što su se uopće pojavili. I nisu to samo oni.

Kasne i drugi: – na sastanke, jer im je ego veći od sata; na odgovore, jer ste im “seen” u životu ; na plaćanja, jer “račun će biti podmiren čim se Jupiter poravna s Marsom (btw – Bogom rata)” ; na isprike, jer ih nikad i ne planiraju. Do kad ćemo tolerirati to nepoštovanje? Do kad će se ti majstori kašnjenja provlačiti kroz život kao da im je sve oprošteno jer imaju mikrofon, titulu, ili dobar izgovor? Vrijeme je da prestanemo pljeskati onima koji nas zapravo ignoriraju/nepoštuju. Jer kad netko kasni tri sata, pola sata… to nije stil. To je bezobrazluk u ritmu. A tvoj unutarnji skeptik koluta očima i ne vjeruje da ti još čekaš taj šamar buđenja. Ni bunta, ni trzaja – samo tiho odgađanje, kao da će se netko drugi probuditi umjesto tebe. I onda ti, naravno, šapne ono najgore: da si problem zapravo ti. Odnosno, svi mi. Jer sve toleriramo. Kao da skupljamo sličice tolerancije za album “Kako biti tepih u 12 jednostavnih koraka”. Toleriramo kašnjenja. Toleriramo nepoštovanje. Toleriramo tuđe frustracije, ispade, pasivnu agresiju, bahatost, emocionalnu nepismenost, poslovnu lijenost, životnu neodgovornost. Toleriramo “ma takav je on”, “ma pusti, ona je osjetljiva”, “ma nije htio”, “ma sutra će”. Postali smo hodajuća tolerancija. Tolerancija za sve i svašta: Toliko tolerancije da bi se mogla proglasiti svjetskom baštinom.

Ljudi moji, gdje je nestao integritet? Viteštvo? Odgovornost? Samopoštovanje? Ono imam temelj, imam stav, imam dubinu koju ne možeš kupiti ni popustima ni obećanjima ni ratovima. Nema odgovornosti ako ti je draže opravdanje. Nema dosljednosti ako ti je draže odgađanje. Nema samopoštovanja ako ti je draže pljeskati onima koji te ignoriraju. Jer kad si dobro sa sobom, ne trebaš glumiti zvijezdu. Ne trebaš kasniti tri sata da bi dokazao da vrijediš. Ne trebaš se skrivati iza izgovora, titula, mikrofona, statusa, horoskopa, i “nisam stigao”. Do kad ćemo tolerirati takvo nepoštovanje? Onih koji kasne na pozive, na rješenja, na sve što tebi treba – osim kad treba objasniti zašto se ništa ne može danas. Ili sutra. Ili ikad. I sve to prolazi bez isprike, bez odgovornosti. Uvijek ista priča: “puno posla, malo ljudi”. A ti? Imaš malo živaca, puno obaveza i još više pitanja, ali nikoga nije briga – jer od tebe se, naravno, očekuje da sve to shvatiš, progutaš i još klimneš glavom. WTF, ljudi, što je ovo – cirkus bez šatora ili sustav bez srama? Sustav u kojem si samo broj, glas u slušalici i problem koji će “netko riješiti kad stigne”. A brojevi ne plješću. Brojevi se brišu. Pitajte glistu – prošla je kroz bilježnicu iz matematike i obrisala sve brojeve koji su je živcirali dok je pokušavala proći u miru.*

* Možda bi i ti, radi mira i vlastitog integriteta, mogao izbrisati barem malo tolerancije na nepoštovanje.

Linda Poščić Borovac, časopis Poduzetnik, travanj 2026.